Idemo u kazalište: 21. Festival svjetskog kazališta donosi još jednu europsku kazališnu senzaciju, predstavu 'Solo'

Nakon što je argentinska umjetnica Marina Otero svojom predstavom F**k me do posljednjeg mjesta ispunila gledalište Zagrebačkog kazališta mladih izazvavši nevjerojatne reakcije publike i kritike, Milo Rau je u subotu nadmašio sva očekivanja predstavom Medejina djeca. Nova predstava umjetnika kojeg je zagrebačka kazališna publika, zahvaljujući gostovanjima njegovih predstava na ranijim izdanjima FSK, kao i razgovoru s redateljem u posljednjoj sezoni Filozofskog teatra u HNK, s velikim nestrpljenjem dočekala, ispraćena je ovacijama od deset minuta. Do ulaznica je bilo gotovo nemoguće doći, a sjedilo se i po stepenicama gledališta, što najbolje svjedoči o nužnosti ovakve manifestacije u Zagrebu, kao i relevantnosti Festivala svjetskog kazališta u europskim okvirima.

„Nastup na Festivalu svjetskog kazališta za mene je velika čast, radost i izazov. Predstava, ili bolje reći performans, nastala je u doba korone, kao svojevrsno kolektivno putovanje, preispitivanjem svojih uloga u kazalištu: u kojoj su mjeri predodređene i mogu li se mijenjati. Zapitali smo se kako i što stvarati, ima li kazalište danas smisla i gdje je, istražujući samu kazališnu formu, kao i neka intimna profesionalna i egzistencijalna pitanja. Ako se kazalištem svijet ne može mijenjati, kako nam kao medij može pomoći da ga bolje razumijemo.“ – izjavila je Nina Rajić Kranjac.

Kritičar Primož Jesenko napisao je da Solo „bijesan, ali ne očajan krik generacije koja odbacuje protokole sistema čiji bi trebala postati dio. To objašnjava sve psovke, bijesno odbacivanje i negiranje eminentnih imena lokalne i internacionalne scene, uključujući Petera Steina. Protagonisti jednostavno gube živce i prekidaju s ljubaznim zadržavanjem teatra prethodnog stoljeća jer žele ići naprijed. Kao generacija "potomaka", nisu naslijedili ništa konkretno osim sjene divova teatra, a ta sjena im stoji na putu. Svijet se uronio u oblik povampirenog kapitalizma koji tolerira teatar autonomnog mišljenja kao dekorativni privjesak. Zato Solo ne štedi ništa, kao višeslojna četverosatna predstava koja ne postavlja ni vremenska ograničenja sama sebi, već dopušta da vlada intuicija. Napetost se održava jer je pripovijedanje perpetuirano naizgled beskrajnim improvizacijskim instinktom, što je sinonim za kolektivno samopouzdanje i izvanredan duh izvedbe. [...] Ovo nije mladost čiji je bijes samo poziranje, bez razloga, već su oni grupa koja usavršava vještinu potiskivanja neke vrste gotovo ontološkog bijesa.“

Nina Rajić Kranjac privukla je pažnju javnosti još kao studentica. Njena prva profesionalna predstava Govor ptica (Glej, 2015.) donijela joj je nagradu za najbolju mladu redateljicu na MESS-u. Godine 2017. je magistrirala kazališnu režiju pod mentorskim vodstvom Tomija Janežiča, s kojim je radila kao asistent režije na nekoliko predstava. Režirala je u većini slovenskih institucionalnih kazališta, a njene predstave su uvrštene u programe vodećih slovenskih festivala na kojima su često i nagrađivane. Uz predstavu Solo, izdvajaju se njezini Požari prema tekstu Wajdija Mouawada, Mrakijada i Anđeli u Americi.