Animafest Zagreb 2025: Natjecanje dugometražnih filmova okuplja šest djela izrazite umjetničke ambicioznosti!

Veliko natjecanje dugometražnog filmaAnimafesta Zagreb u 2025. godini ravnomjerno okuplja djela izrazite umjetničke ambicioznosti i humanističke empatije. Tehnički prevladava stop-animacija, ali ne samo da su njezine primjene raznolike, već su i pripovijesti rasprostranjene od okvira žanrovskog omladinskog filma, preko gotičke adaptacije, do proširenog slikarstva. Najveći broj autora u osobnim povijestima pronalazi teme općeljudskog važenja, a tu je i jedan „animalistički“ pogled u budućnost lišenu čovjeka.

Australski glinamacijski film Memoarijednog puža (r. Adam Elliot), čija zvjezdana postava glasovnih glumaca uključuje i Sarah Snook, Kodija Smit-McPheeja, Nicka Cavea i Erica Banu, nominiran je za Oscara te je osvojio glavnu nagradu festivala u Annecyju. Stvaran tijekom osam godina, film je osvojio kritičare i publiku zagovorom nade i ljudskosti usuprot mnogobrojnim neposredno prikazanim životnim nedaćama: siromaštvu, alkoholizmu, bolesti, obiteljskom i vršnjačkom zlostavljanju, religijskom fundamentalizmu, parafilijama, piromaniji, depresiji, homofobiji, gubitku bliskih osoba i sirotanstvu. Usprkos turobnim temama nesigurnosti, žalovanja i trauma, Memoari jednog puža primarno su sentimentalan, pametan i nježan film gorko-slatke intonacije s jetkim humornim naglascima te veličanjem bratsko-sestrinske podrške i povezanosti.

Zahvaljujući čitalačkoj strasti likova, lovci na književne reference pronaći će u Memoarima jednog puža mnogo razloga za zadovoljstvo, baš kao i ljubitelji animacije kojoj priča odaje neuvijenu počast. Karakteristično za Adama Elliota, film se dijelom oslanja i na autobiografske inspiracije i žanr tragikomedije, baš kao i njegovi prethodni radovi (oskarovski Harvie Krumpet, Stric, Rođak, Brat, Mary i Max te Ernie Biscuit). Sasvim prirodno za autora ovakvog ugleda, Elliotovi filmovi više su puta prikazivani i na Animafestu.

VELIKI ŽIVOT

Češko-slovačko-francuska tinejdžerska komedija Veliki život Kristine Dufkove priča je o proždrljivom i pretilom, ali načelno zadovoljnom i duhovitom dvanaestogodišnjaku čija je naklonost podijeljena između hrane i kuhanja, školskog benda i razredne kolegice. Pod pritiskom školske liječnice, nastavnika tjelesnog, vršnjačkog maltretiranja i roditelja (iako rastavljeni, oboje su uključeni u dječakovo podizanje), ali prvenstveno iz romantičnih pobuda, on privremeno mijenja životni stil i posvećuje se dijeti koja mu kvari raspoloženje. Riječ je o stop-animiranoj lutkarskoj, a dijelom i 2D crtanoj adaptaciji omladinskog romana La vie, en grose francuskog pisca Mikaëla Olliviera, kojega je kao koscenaristica ekranizirati pomogla i Anna Vášová, mentorica pitching laba Rise&Shine. Film teme identiteta, sazrijevanja, zaljubljivanja i razočaranja, vršnjačkog maltretiranja, srama i pretilosti zahvaća lakim zagrljajem u kojem trijumfiraju prijateljska i obiteljska podrška, samoprihvaćanje i autoironija.

Česti pjevani i repani umeci podsmješljivog sadržaja zaokružuju ovu poslasticu osvježavajuće nedvosmislene žanrovske usmjerenosti koja je u Annecyju primila nagradu žirija, nominirana je za Europsku filmsku nagradu, a igrala je i u Locarnu te Karlovym Varyma. U Francuskoj i Češkoj njezinu distribuciju čak je obogatilo i izdavanje popratne kuharice.

INVISIONS

Shunsaku Hayashi, japanski autor čiji se rad odvija na presjecištu slikarstva, animacije i eksperimentalnog filma, do sada je tri puta participirao u Animafestovom Velikom natjecanju kratkometražnog filma (2019., 2020. i 2023. kada je za Našu bol primio i posebnu nagradu žirija). Ne čudi stoga da u Zagrebu očekuje i svjetsku premijeru svoga prvog dugometražnog rada Invisions, koji istovremeno predstavlja daljnju razradu i dosadašnji vrhunac njegova pristupa, a koji se temelji na stop-animaciji rukom slikanih platna velikog formata (opetovano snimanih te podložnih intervencijama iz sličice u sličicu), fotografiji i videu te rotoskopiji, crtežu i glini. Rođen u Osaki, a školovan u Londonu, Hayashi-san isprva je bio nadareni slikar koji je krenuo stopama svoga oca i prenosio dojmove iz rodne četvrti, raznolikog i kompleksnog stjecišta najamnih radnika, beskućnika, prijateljica noći i dr. marginaliziranih skupina koje su na njega ostavile snažan dojam.

Film počinje vizijom svanuća kroz žičanu ogradu, a dinamična, kronotopski nezajažljiva izmjena perspektiva koja potom prati izlaske multipliciranog Sunca diljem planeta, analogna je promjenama boja i animacijskih tehnika. Hayashi pritom demonstrira sjajan osjećaj za kompoziciju i teksturu. Uzevši to, kao i činjenicu da se svako poglavlje tiče određenog simboličkog pejzaža, događaja ili provodnog motiva, Invisions je ponovno filozofski eye candy („možemo li se pouzdati u vid i dodir kao markere stvarnosti u svijetu uvijek novih principa?“) koji propustiti ne bi trebali ni oni koje eksperimentalni film uobičajeno ne zanima.

SANATORIJ POD KLEPSIDROM

Legendarni blizanci Timothy i Stephen Quay, majstori lutka-filma mračne i jezovite atmosfere čiji se utjecaj na noviju povijest animiranog (a dijelom i igranog) filma ne može prenaglasiti, gotovo 20 godina nakon posljednjeg dugometražnog djela Ugađač potresa predstavljaju svoj treći cjelovečernji rad Sanatorij pod klepsidrom, slobodnu stop-animiranu, ali i crno-bijelo-smeđu igranofilmsku adaptaciju omiljenog im poljsko-židovskog pisca Brune Schulza. Smješten u 1937. godinu i sanatorij „Karpaty“ (radnja Schulzove priče odvija se u galicijskom, danas ukrajinskom Drohobyczu, piščevu rodnom gradu u čijem je židovskom getu i ubijen tijekom Holokausta), film sedmodijelne strukture prati posjet junaka umirućem ocu u ustanovi u kojoj vrijeme teče u odmaku (intervalu) od stvarnog svijeta, a ni prostorne koordinate nisu joj najstabilnije. Priča se, naime, promatra u svojevrsnom kaleidoskopu, kroz okular stolnog kabineta u kojemu počiva rastjelovljena višedimenzionalna mrežnica.

U tome svijetu „sve je stvar perspektive“, uključujući i granice života i smrti. U „vestibulima zagrobnog života“ obitava i doktor s više pari ruku, a uz ornitološku menažeriju tu ćemo susresti i samog Nečastivog. Umnogome je riječ o priči gotičkih pretpostavki (npr. motiv „ukletog dvorca“) koja može podsjetiti na E. A. Poea, ali i na Kafku. Naime, iako je riječ o Amerikancima s britanskim diplomama i adresom te obožavateljima poput Christophera Nolana, Terryja Gilliama i Wesa Andersona, braća Quay duboko su ukorijenjena prije svega u nasljeđe srednjoeuropske umjetnosti. Nakon premijere na Venecijanskom festivalu i mi jedva čekamo ponovno zakoračiti u kuću lutaka braće Quay.

BALENTES

Temeljen na stvarnom događaju, talijansko-njemački film Balentes Giovannija Columbua djelo je regionalne i dijalektalne vokacije – sardinska priča o dvojici dječaka koji 1940. godine iz idealističkih, pacifističkih, ali prije svega empatijskih pobuda oslobađaju konje s vojne farme. Naslov filma stoga je sardinska riječ za smionu, ali nesmotrenu čežnju za avanturom. No ove plemenite konjokradice svoj pobunjenički, romantični i simbolički čin otpora i slobode ostvaruju u ozračju fašističke militarizacije, slijedom čega bivaju izdane i upadaju u zasjedu. U sižeu koji se iznosi nelinearno, fragmentarno i aluzivno (ali uz upotrebu intertitla, koji osim u svojstvu naklona nijemom filmu funkcionira i kao vezivno tkivo) zahvaćeni su i učinci središnjeg događaja na prijatelje i članove obitelji, lokalnu policiju i političare, odnosno cijelu zajednicu. S obzirom na to, u Balentesu se reflektira i njezina šira povijest pa određenje žanra ostaje visjeti između povijesne melankolično-fatalističke (melo)drame, vesterna, narodne balade, avangardnog filma i hommagea. Na gotovo 30 000 pejzaža Sardinija je dana minimalistički, s ekonomičnim, ali i gestualnim potezima kista, ogrebotinama i mrljama te loop-ovima i glitch-evima (u funkciji dočaravanja propadanja celuloidne trake).

Tome se mogu, s obzirom na motiv jahača poravnatih s linijom obzora, pridodati i snažne asocijacije na avangardne radove poput Maljevičeve Crvene konjice i američko vesternsko „veliko nebo“, kao i korištenje arhivskog žurnalskog materijala i filma atrakcije (npr. braća Lumière) u svojstvu predložaka pojedinih prizora. Orkestralna i zborska glazba Balentesa, koji je igrao i na festivalima u Rotterdamu i Annecyju, također evocira razdoblje ranog filma, dok bogati šumovi narativno dopunjuju reducirani vizualni izraz.

POPLAVA

Latvijskog autora Gintsa Zilbalodisa, redatelja Oscarom nagrađene Poplave, hrvatska je publika imala prilike upoznati još 2015. godine kada je na Animafestu u Natjecanju studentskog filma predstavio Prioritete kojima je naznačio smjer razvoja jedne uistinu posebne računalne 3D estetike. Zilbalodisove dugometražne Daljine (2019) također su igrale u Zagrebu kada se, uz njihov „izgled videoigara“, mnogo govorilo o činjenici da ih je u cijelosti napravio sam, što se i u eri prevlasti računala u proizvodnji cjelovečernje animacije nastavilo smatrati pomalo sumanutim pothvatom. Iako Poplava više nije u potpunosti samostalno djelo, redatelj je i dalje ujedno direktor fotografije, montažer, skladatelj, animator i dizajner likova i pozadina te koscenarist i koproducent. Poplavu odlikuje nadahnuto svjetotvorstvo otvorene simbolike i inovativne forme koja uspješno oblikuje lutajuće oko za višesmjerno kretanje prema sve daljim horizontima. To je svijet obilježen osunčanim zelenilom i olujnim sivilom prirode, koliko i monolitnom arhitektonskom tapiserijom izvezenom od različitih povijesnih i geografskih stilova. Također, Poplava je jedna od onih priča koje ljudsku civilizaciju pretvaraju u odjek, uspomenu i spomenik te nas vode na arheološko proputovanje njezinim ruinama. 

Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 2. do 7. lipnja 2025.