Nacionalni muzej moderne umjetnosti vrata svog novog reprezentativnog prostora u Zgradi nekadašnje Prve hrvatske štedionice u Oktogonu je otvorio krajem prošle godine izložbom Punćela, Dubravke Lošić. Nakon premijernog predstavljanja u Galeriji umjetnina u Splitu prošlo ljeto, izložba jedne od najznačajnijih hrvatskih suvremenih likovnih umjetnica zagrebačkoj kulturnoj javnosti predstavlja se u izložbenom prostoru koji je trenutno u obnovi, ali baš takav nedovršen, pun potentnih izlagačkih mogućnosti, idealan je za njezin postav.
Izložba Punćela Dubravke Lošić nosi posebnu simboliku. Punćela je konavoski termin za kukuljicu dudovog svila, čahuru u kojoj se odvija transformacija gusjenice u leptira, proces koji u svim kulturama označava novu fazu životnog ciklusa, razvoj neočekivanih mogućnosti, širenje krila prema iznenadnoj sposobnosti letenja u nepoznatim pravcima u cilju zametanja novog života, novog sadržaja, novih misli i djela. Izložba je zahvaljujući izražajnoj snazi rada Dubravke Lošić koji se u svojim predstavljenim vidovima s lakoćom nosi s neuređenim prostorom i improviziranim uvjetima, publici otvorila percepciju budućnosti koja se u Oktogonu tek ima dogoditi.
"Nacionalni muzej moderne umjetnosti u 120 godina svog postojanja i obljetnici koju obilježavamo iduće godine, u viziji koju dijelimo s našim osnivačem Ministarstvom kulture i medija, a napose s ministricom Ninom Obuljen Koržinek i glavnom tajnicom Maricom Mikec, s Oktogonom je dobio sredstvo kojim će potvrditi i dodatno razviti svoj status krovne muzejske institucije i platformu za dogradnju svog međunarodnog statusa. Središte Zagreba više nikad neće biti isto" - istaknuo je u predgovoru kataloga zagrebačke izložbe Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.
A sve je to i više nego dovoljno za posjet izložbi koja traje do 16. veljače, ali i za uživanje u razgovoru s umjetnicom Dubravkom Lošić s Lanom Šetkom za Nacionalni muzej moderne umjetnosti, a koji u potpunosti prenosimo.
NMMU: Po čemu pamtite djetinjstvo u Dubrovniku?
Dubravka Lošić: Odrastala sam na Montovjerni, tada na rijetko naseljenom brežuljku, uz šumu borova i čempresa, u dijelu grada koji odolijeva svim vjetrovima i koji je tada bio pun ptica. Mjesto gdje su dolazili u „pletača“ i „u tiće“. Sve je bilo avantura. Danas, teško zamislivo.
NMMU: Kakvi ste bili kao dijete?
Dubravka Lošić: Znatiželjno i svojeglavo.
NMMU: Ima li u vašoj obitelji umjetnika, od koga ste naslijedili talent?
Dubravka Lošić: S obje strane se, i majčine i očeve, njegovala kreativnost.
NMMU: Koliko ste vremena provodili s bakom i djedom koji su imali manufakturu tekstila i jesu li vas podučili svom zanatu?
Dubravka Lošić: Očeva obitelj imala je radionice za proizvodnju pletenine. Djed je prenio proizvodnju iz Slavonije u Dubrovnik gdje su posao nastavili moji roditelji. Kako se radionica nalazila „uz kuću“, nama djeci bila je prirodno okruženje, mjesto za igranje i učenje. Proizvodili su se raznovrsni odjevni predmeti, neko vrijeme „po narudžbi“, a zatim kao velika proizvodnja. Osluškivali su se trendovi, čulo koja je boja trenutno moderna; modra, čelesto plava, bordo, bež… pleteni kompleti u određenom bodu... vrste i sastavi prediva… pamuk, vuna, akril, perlon, bukle… Mogla bih dugo nabrajati izraze i opise za koje sam mislila da svi znaju jer sam ih slušala od najranije dobi.
NMMU: Jeste li ikada sami sebi izradili neki komad odjeće?
Dubravka Lošić: Dugi ružičasti mantel samostalno sam na stroju za pletenje izradila s pet godina. Bio je previše „ekstravagantan“ pa mi nije bilo dopušteno odijevati ga u svim prilikama. Pamtim ga u detalje i pamtim s koliko sam se žara za njega, takvog, „borila“. Kako sam odrastala stvari su se mijenjale „u moju korist“. Izrađivala sam i odijevala što sam zaželjela…
NMMU: Jeste li imali kakvih umjetničkih doticaja s Jagodom Buić?
Dubravka Lošić: Prvi susret s njezinim radovima snažno sam doživjela. Rekla bih da je jednako i danas.
NMMU: Kako pamtite ratno vrijeme u Dubrovniku?
Dubravka Lošić: Bilo u kojim ste godinama, za rat je uvijek „loš tajming“. I sjećanja su, koliko god ih potiskivali, potpuno jasnih obrisa… nekako mi je sve bilo ponižavajuće… ubijanja, uništavanja, bez vode i struje… pamtim određenu naivnost i samoobmanu da ćemo svi, kad preživimo, postati zahvalni i plemeniti…
NMMU: U to vrijeme izlagali se u Parizu, prvo na skupnoj izložbi u Grand Palaisu, nakon koje ste dobili poziv za samostalnu izložbu. Koje ste radove tamo predstavili?
Dubravka Lošić: Izlagala sam radove iz ciklusa Rozarij, Voljenom Vođi i Portreti.
NMMU: Gdje ste u to ratno vrijeme čuvali radove, kako ste ih pod uzbunama i policijskim satom pakirali za transport, kako ste ih preveli do Pariza?
Dubravka Lošić: Snalazila sam se, nisam razmišljala o preprekama… bilo je važno sve organizirati kako bi radovi brodom krenuli prema Rijeci, preko Zelenike (gdje je bila „posebna kontrola“), u Zagreb pa u Pariz. Podršku i pomoć imala sam u prijateljima. Dosjetili smo se kako ih zaštiti, pakirali smo ih u zoru u dvorištu, prije granatiranja… s posebnim dozvolama prevoženi su hladnjačama koje su se prazne vraćale iz Dubrovnika, a dalje kamionom iz Zagreba u Pariz.
NMMU: Koliko su ratna razdoblja obilježila cijelu vašu obitelj?
Dubravka Lošić: Na žalost, ratovi su uvijek i oduvijek kod nas ili oko nas… Velik dio moje obitelji danas proživljava strahote u Ukrajini… Pamtim kako je baka, koja je preživjela koncentracijski logor u Drugom svjetskom ratu, na obiteljskim okupljanjima nazdravljala za mir u svijetu.
NMMU: Kakva vas sjećanja vežu uz slikara Ferdinanda Kulmera koji vam je bio profesor na zagrebačkoj Likovnoj akademiji?
Dubravka Lošić: Upoznali smo se u Veneciji, nakon nekoliko mimoilaženja po ulicama, na izložbi u Palazzo Grassi. Kad smo se sreli na hodniku Akademije već tu jesen, sjetio me se, bilo je svježe… Neopisiv susret i još posebnije iskustvo studiranja u njegovoj klasi.
NMMU: Gubili ste atelijere, koliko vam je teško prilagoditi se novim prostorima?
Dubravka Lošić: Stresno je biti u stalnoj neizvjesnosti hoću li morati napustiti neki prostor za mjesec ili za godinu dana. Ali dok radim pokušavam ne razmišljati o tome. Jer ipak, u svakom prostoru, a bilo ih je nekoliko, potpuno različitih, s različitim slojevima pamćenja, uspijem prepoznati energiju i kvalitetno raditi. Za prilagoditi se novom prostoru potrebno je određeno vrijeme.
NMMU: Velika strast su vam i putovanja: gdje biste još voljeli otputovati?
Dubravka Lošić: Nikad dovoljno putovanja, volim putovati, bilo gdje…
NMMU: Što vas najviše motivira?
Dubravka Lošić: Poticaji su sve, samo je pitanje u kojem trenutku će nas nešto posebno dirnuti.
NMMU: Koje teme vas najviše zaokupljaju i koliko brzo stvarate?
Dubravka Lošić: Teme su bezbrojne i neiscrpne. Ponekad me neke zaokupljaju godinama i začahurene čekaju dok za njih budem spremna, s nekima, bar mislim, ide brže. Jednako je i sa stvaranjem.
NMMU: Prva ste umjetnica koja izlaže u novom prostoru Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u u Oktogonu. Koliko vam to znači?
Dubravka Lošić: Prostor Oktogona, ovako još neprilagođen za izlaganje, zahtjevan je na svoj način, što mi je bilo izazovno i radi čega sam odmah prihvatila prijedlog gospodina Branka Franceschija. Posložilo se više stvari, radi toga sam i sretna i zahvalna.
NMMU: Kako se najbolje opuštate?
Dubravka Lošić: Na različite načine, nemam određeni recept.
NMMU: Ne odustajete od kupanja u moru zimi…?
Dubravka Lošić: Pa, ne odustajem baš olako, ali i ne idem preko svojih mogućnosti. Na prvi dan ove godine biti u moru bio je čist užitak.
NMMU: Koje su vam želje, nade, očekivanja, odluke u 2025. godini?
Dubravka Lošić: U zadnje vrijeme mislim kako previše vremena provodim uz kamione i šlepere. Vjerujem da mi to nije usud.