Nataša Mihaljčišin ponovno oduševljava, ovoga puta malom serijom unikatne ležerne pletenine izvedene u suradnji s vanrednim pletiljama koje osim iznimnog tehničkog umijeća posjeduju veliku strast i ljubav prema eksperimentiranju u mediju pletiva. Svaki komad je oblikovan kao univerzum za sebe, a opet i s uzajamnom vizualnom poveznicom. Cijela ova lijepa priča ima i širi društveni kontekst.
Kako se nosimo s tjelesnim izgledom i njegovim promjenama tijekom različitih životnih ciklusa i etapa, kakvu ulogu taj proces ima u našem životu, predstavlja li nam sredstvo, cilj, frustraciju, užitak ili želju? Radi se o,vjerojatno, jednom od najzanimljivijih, ujedno i najneuhvatljivijih kulturološko antropoloških fenomena koje određuje iznimno široki registar osobnih i društvenih pitanja, da ne kažem drama, a ako bih bila još manje nježna mogla bih upotrijebiti i pojam: trauma.
Najizravnija veza doživljaja ljepote i traume se odigrava, naravno, na teritoriju tijela, a ovisno o samopoštovanju, samosvijesti i zrelosti rezultira sa zdravim odnosom spram tjelesnog izgleda i osjećajem ljepote nevezanim za nametnute stereotipe, ili pak predstavlja kontinuiranu frustraciju što naše lice ili tijelo nije onakvo kakvo, iz različitih razloga, mislimo da bi trebalo biti, ah!? Tko tu nije bio, neka prvi baci kamen. Adolescentska etapa je u kontekstu takvih propitivanja i žiriranja vlastitih kapaciteta, vjerojatno najnemilosrdnija po mnogim aspektima- ne samo onma koji se tiču vanjske pojavnosti, no vanjska pojavnost vrišti znakovima koji govore o žestokim unutarnjim obračunima koji se, najčešće manifestiraju, otklonima od normativnih ponašanja.
Tako je barem bilo do recentnog trenutka, kako ga popularno nazivamo dobom alpha generacije. Izloženi od rođenja utjecajima društva umreženih iluzija koje se konstruira kroz viralno sveprisutne simulakrume idealnog životnog stila, novi klinci rastu u socijalnom okolišu koji opasno zanemaruje kritičko promišljanje i evaluaciju utjecaja manipulativnih marketinških strategija. Što znači da smo djeci oduzeli zdravi otklon od normativnog ponašanja, jer smo upravo normativnim gabaritima dopustili posvemašnju komodifikaciju i mutaciju do ruba kolektivne šizoidnosti. Oduvijek smo kao djeca htjeli, barem simbolički, što prije uletjeti u svijet odraslih: curice su željele nositi majčin nakit, haljine i sandale s visokom petom, namazati usta ružem i slično, a dječaci se, isto tako što prije, obrijati i još kojekakve kerefeke.
Odrasli su, na pomalo infantilan način, uvijek jako sretni kad im netko da kompliment kako izgledaju mlađe za svoje godine, no sad smo taj prostor između djetinjstva i odraslosti suzili na tako kratko vrijeme, s tendencijom iščezavanja. Društvo vječne mladosti i fabricirane ljepote se tako ostvaruje svim mogućim sredstvima: od filtera na fotografijama s društvenih mreža do estetskih zahvata i skupih tretmana hormonima rasta. Pri tome je krhki oslonac u vanjskom izgledu upravo onaj o kojeg se, još uvijek, najčešće naslanjaju žene- svih uzrasta. Otkud takvo daljnje i uporno inzistiranje za glorificiranjem izgleda kao presudnog za osjećaj osobne vrijednosti!? Kako je moguće da u trećem, ili četvrtom valu feminizma naše adolescentice koriste seven steps daily care routine ili pedesetiosam koraka u konturiranju i nanošenju šminke na lice!?
Prema podacima s američkog tržišta, djeca u dobi od 9 do 15 godina su lani potrošili 4,7 milijardi dolara na kozmetičke proizvode i šminku. Kompleksno je pitanje sprege utjecaja društvenih mreža, kroz koje se plasiraju proizvodi kojima se postiže nametnuti kanon ljepote i mladenačke potrebe za odbacivanjem autoriteta i roditeljske kontrole. Želja za povezivanjem i zbližavanjem s vršnjacima - tako normalna i neophodna za to doba se dobrim dijelom realizira i u unificiranom izgledu i stilu oblačenja i šminkanja, a bunt se, najčešće, usmjerava prema onima koji postavljaju granice - roditeljima.
Nije lako imati samopoštovanje kao adolescent i vrlo je društveno neodgovorno rušiti ga, a upravo je zločin manipulirati njihovom osjetljivošću. Psihologija samopoštovanje definira kao pozitivan ili negativan stav prema sebi. Mladi s visokim samopoštovanjem ne smatraju se nužno boljima, niti ljepšima od drugih. Oni poštuju sebe i smatraju se vrijednima, no spremni su uviđati svoje slabosti, raditi s njima, rasti i razvijati se. Osobe niskog samopoštovanja odbacuju se i nezadovoljne su sobom.