STORYBOOK PRINT ISSUE: Cat power ili kako su mačke postale miljenice pop kulture

Zašto smo tijekom povijesti drastično mijenjali svoj odnos prema mačkama te kako je slika neovisne i slatke lutalice koja sve radi po svom, a uz to je i jako tajanstvena postala jedan od glavnih motiva današnjeg društva.

Storybook

Hej, Claudia, Claudia! Želiš li nešto kupiti?“ Tako su se svojedobno obraćali arapski trgovci gotovo svim europskim strankinjama, misleći da će kompliment učiniti čuda da nevina turistkinja brže-bolje otvori novčanik i kupi nešto na tržnici. S jedne strane oslovljavanje je bilo logično, jer Claudia je postala sinonim za jednu od najljepših žena svijeta koja se tijekom karijere smiješila s više od tisuću naslovnica, a to je bio samo jedan od modernijih načina da ti netko kaže „Hej, ljepotice!“. Uostalom, na istom su tragu bili i scenaristi kultnog filma „Zapravo ljubav“ misleći da bi baš bilo fora da se nakon učestalog spominjanja Miss Schiffer na kraju i pojavi pravi supermodel u kadru. No dvadesetak godina kasnije pravila igre su se promijenila jer kada je Claudia Schiffer u siječnju stupila na londonski crveni tepih, sve su oči i kamere bile uprte u njezin ruksak koji je bio identičnog uzorka kao i njezina haljina Versace, a iz kojeg je lukavo gledao njezin mačak Chip!

MEGA / The Mega Agency / Profimedia  Claudia Schiffer, Chip the Cat


Blue Chip - Ispovijesti mačka Claudije Schiffer

Da, baš – Chip, jer prave zvijezde kao što su mačke zapravo ne trebaju ni prezime. Naime, otkada se Claudijin mačak pojavio u filmu „Argylle“, u kojem među ostalim glumi i Dua Lipa, postao je tolika zvijezda da nije imalo smisla da na svojim šapama prijeđe ni tih nekoliko metara crvenog tepiha pa ga je Claudia doslovce morala nositi. A još se na kraju digla i velika frka zašto se tako rijetka i osjetljiva vrsta zatvara u mali ruksak s kružnim prozorčićem te viri kao neki astronaut, čime se ljubimac dovodi u ekstremne, stresne situacije. No s druge strane, to samo govori koliko je mačak postao istaknut igrač. Ili vi možda znate neku drugu zvijezdu koja je samo nekoliko dana nakon pojavljivanja u filmu dobila i svoju plišanu igračku te knjigu memoara naslovljenu „Blue Chip - Ispovijesti mačka Claudije Schiffer“.

U redu, ta je slava išla preko veze jer nije teško biti poznat ako ti je Claudia Schiffer vlasnica, a film režira njezin suprug Matthew Vaughn. No činjenica je da Chip nije usamljen na svom tronu jer mačke već neko vrijeme plijene veliku pozornost javnosti te nema gdje ih nema. Smiješe nam se sa zagrebačkih pločnika i fasada, netremice gledaju u nas sa zidova prestižnih galerija ili NFT sličica, griju nas noću u pidžamama s likom Hello Kitty, prodaju mudrosti s meme sličica na društvenim mrežama, njišu zavodljivo bokovima na Dolce i Gabbana Metaverse catwalku, a da stvar bude bolja, čak su se ušetale na sve važnije sastanke - bilo da samo nonšalantno prođu kadrom i mahnu repom, bilo da se pojave u obliku filtera u videopozivima i otvaraju usta u ritmu frktanja brkovima. Ili kako je lijepo poentirao Tim Berners-Lee, čovjek koji je 1989. izumio World Wide Web: „Svašta sam u životu očekivao, ali ne i to da će internet biti prepun mačaka.“

Od lutalica do etikete „ludih žena s mačkama“

U čemu je, dakle, štos? I kada se točno dogodio taj klik da su mačke preko noći postale jedan od najdražih motiva pop kulture, ako ne i životinja s kojom se toliko volimo identificirati. Korijeni ove opsesije sežu daleko u prošlost, još do starog Egipta kada su mačke imale status božanstva. No činjenica je da se njihov položaj drastično mijenjao tijekom povijesti jer jednom kada si gori, možeš očekivati da ćeš vrlo skoro završiti i doli. Prva predrasuda koja je stoljećima bila vezana uz mačke, koje nismo uvijek tretirali s pažnjom i ljubavlju, bila je slika nesretne lutalice, ali i životinje koja baš nije rođena za suživot i kućnog ljubimca. A onda se krajem 19. stoljeća pojavio britanski umjetnik Louis Wain koji je bio opsjednut ilustracijama antropomorfiziranih mica, a koji je drastično promijenio našu percepciju tih životinja.

No kao što nas je povijest učila - tanka je linija između obožavanja mačaka i zajedničkog života do druge predrasude - nesretne etikete ludosti koja se često lijepila solo ženama u godinama. Naime, Simpsoni su postali jedna od prvih suvremenih serija koje su utemeljile i poticale genezu „ludih dama s mačkama“, i to kroz lik Eleanor Abernathy koja je vrlo brzo postala prepoznatljiva po beskrajnoj zalihi alkohola i mačaka. A ništa bolje nisu prolazile ni druge odvažne junakinje koje nisu željele igrati prema zadanim pravilima patrijarhata nego su željele biti neovisne i svoje.

Jesu li mačke naše ogledalo?

Ovaj stereotip prvi se put pojavio u pop kulturi na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće kao svojevrsno postmoderno okretanje postojećem klišeju stare djevice. Kultura je uvijek našla način da karakterizira žene s podtonovima bijesa - bilo da ih se pokušava posramiti, proglasiti histeričnima, nestabilnima, demonizirati ili deseksualizirati, sve u nastojanju da ih gura prema heteronormativnoj agendi koja cijeni žene samo u smislu njihove mladosti, bračnog statusa i njihovih maternica. Pa ako su žene koje su se tijekom povijesti pokušale pokoriti patrijarhatu smatrane vješticama, onda su mačke bile percipirane kao njihovi agenti“, piše Hetvi Kamdar u eseju o ludim ženama s mačkama.
Mislite da pretjerujemo? Pogledajte samo sve te silne rasprave na društvenim mrežama koje se razbuktaju svaki put kada svoju ljubavnu vezu prekine Taylor Swift. A onda se prisjetite kako društvo potpuno drugačije reagira na slike muškaraca koji poziraju sa svojim mačkama. No kada smo došli do samog ruba ludila, pravo je vrijeme da se zapitamo kako je moguće da smo tijekom povijesti razvili tako širok dijapazon slika i predrasuda o mačkama, zašto su danas one ponovno na tronu i ne manje bitno - što nam to zapravo govori o nama samima?

Storybook 

Hello Kitty, gdje su ti obrve i usta?

E, na to nam pitanje najbolje odgovore može pružiti jedna 50-godišnja mačka. Pretpostavljamo da ste je već negdje na vašem putu sreli. Bijela je, ima veliku glavu, okice, zove se Hello Kitty i nedavno je bila glavna zvijezda londonske izložbe „Cute“, a koju je sponzorirao upravo japanski koncern Sanrio koji je vlasnik njezinih autorska prava. Najzanimljivije je to što najslavnija mačka na svijetu nema obrve, a ni usta. Dakle, totalno je zagonetna jer nema nikakav izraz lica koji bi dao naslutiti u kakvom je moodu, kao što je svojedobno primijetio kanadski autor i stručnjak za fenomene suvremenog doba Malcolm Gladwell. To je zapravo vrlo mudar trik jer znači samo jedno – njezino lice je neka vrsta praznog platna ili ogledala koje prima sve naše projekcije i poruke iz podsvijesti. Čitaj – to je formula planetarne popularnosti jer se ovaj lik prilagođava apsolutno svakom pogledu.

Uostalom, ne igraju li na isti trik svi ti celebi koji su otvorili posebne profile na Instagramu za svoje ljubimce. Svaki marketinški stručnjak će vam reći da je pozirati s mačkom na naslovnici jako cool i da je dobro povremeno podgrijati slavnu naslovnicu Vogue iz 1958. godine s mačkom jer zvijezde tako mogu otkriti vratašca svog privatnog života i predstaviti se kao pristupačne uz pomoć svojih kućnih ljubimaca, ne otkrivajući zapravo ništa suštinski. Mačke se ionako savršeno uklapaju u modu - izgledaju slatko, djeluju uzvišeno i otkrivaju karakter koji se ne prilagođava nego igra po svom, a s kojim se svi rado identificiramo.

To je uostalom tematika koju otvara spomenuta izložba „Cute“ koja postavlja smjelu tezu - ne skrivamo li se mi cijelo vrijeme kukavički iza simbola slobode i neovisnosti? I nije li mačka u međuvremenu postala samo simbol za bijeg od stvarnosti, baš kao što su opsesija ružičastom, slatkim stvarčicama ili recimo Peach Fuzz, boja koju je Pantone Color Institute proglasio nijansom 2024. godine, jer tko od nas ima doista hrabrosti živjeti poput mačke. Stoga, sljedeći put kada je sretnete, prije nego što okinete zajednički selfie, pitajte mačku što vam zapravo želi reći. Ili neka barem migne dvaput ako se ne slaže s vašom odlukom da nosite baš isti uzorak.