Rađa li se čovjek kao umjetnik ili se umjetnikom postaje zbog niza okolnosti - pitanje je koje godinama zaokuplja teoretičare umjetnosti. Naime, ako bismo vjerovali američkom piscu Philipu Rothu, da biste se poželjeli baviti umjetnošću, morate imati četiri glavne osobine - melankoliju, autoironiju, natjecateljski duh i višak slobodnog vremena.
No lako je biti teoretičar kada netko već ostvari karijeru i respektabilan opus, ali kako prepoznati umjetnika u nastajanju? Čini se da ovo pitanje nije mučilo profesore Mare Milin na studiju dizajna jer su odmah prepoznali osebujan senzibilitet studentice, a negdje u to doba i ja sam prvi put čula za djevojku čije me ime odmah asociralo na milo more. No ono najljepše - Mare nije stala punih 30 godina i nije bila nimalo poput mirnog mora.
Štoviše, svaka suradnja ili razgovor s Mare bili su kao skok u more. Nalet lude energije, fenomenalne kreativnosti, dječje zaigranosti, novih područja izražavanja koja je otkrivala, ali i sposobnosti da uroni negdje duboko. Savršen dokaz je i njezina sublimna izložba ‘Godišnji odmor’, koja je do 22. lipnja bila izložena u izložbenim dvoranama Kneževe palače u Zadru, ali i nova naslovnica časopisa Storybook.
Kako se rodila ideja o izložbi te kako biste u nekoliko riječi saželi svoj odnos prema fotografiranju?
Moram priznati da sam jako slaba u zacrtavanju ciljeva pa se ova izložba dogodila doista neplanirano i za sve je kriv ‘aparat za plažu’. Naime, otkako sam ušla u svijet fotografije 1994. imala sam običaj svuda sa sobom nositi i taj drugi aparat koji nije bio za posao, nego za sve one važne, kako je to lijepo rekao i Hugo Pratt, in the meanwhile trenutke. Možda bih upravo zato kao svoje zaštitne riječi odabrala slučajnost i izdah jer često volim reći da ću snimati sve dok u meni ima duha i daha.
Kako su fotografije na izložbi dobile i svoj glas?
Boje, oblici i glazba već su odavno moj svijet i vrlo snažno djeluju na naše osjećaje. No ovaj je put odličan glazbenik Maro Market mojim fotografijama udahnuo svoju glazbu. Izložba je zamišljena kao putovanje sobama s pomoću svjetla i oblika. Prve sobe nose inicijale mojeg prezimena i zovu se Marstrand (čudesan otok u Švedskoj koji me očarava i na koji ću se sigurno vratiti), Izautobusne (kretanje kao svojevrsni trans), Ludusi (stvaranje kao igra), Intermezzo (soba s fotografijama velikih formata prigušena kolorita) i Nocturno (pejzaži snimljeni noću). Kako posjetitelji prolaze kroz sobe, svjetlo se lagano stišava, sve dok ne dođu do soba nazvanih Snoviđenja 1 i 2 u kojima su plave fotografije na plavim zidovima, na podu mekani taburei u obliku oblutaka, a mogu se poslužiti slušalicama i poslušati glazbu te baterijama osvijetliti fotografije u toplom mraku.
Svojedobno ste bili fascinirani fotografijama Paola Roversija pa ste u fotografiranju rado koristili najlonku kako biste postigli poseban zrnati efekt. Zašto vas privlače višestruke ekspozicije, zrcaljenja, sjene i svi ti magični, a naoko nevidljivi slojevi?
Slojevitost me oduvijek privlačila, kao i želja da stvarnost pustim kroz osobnu prizmu te da pokušam doći do srži motiva. S druge strane, vjerojatno je to u mojoj prirodi jer me, osim fotografije, zanimaju psihologija i lingvistika. Snimajući portrete nastojim upoznati ljude i naglasiti važan aspekt njihove osobnosti, a u slobodno vrijeme želim naučiti što više jezika. Uostalom, nisu li jezik i tlo najbolji suveniri koje možete donijeti s nekog putovanja. Dvije-tri nove riječi koje naučiš i jedan kamen.
"Moda mi je oduvijek bila nešto čudesno: poligon
za igru, kreaciju, pričanje priče, srži motiva..."
Kada se osvrnete na brojne naslovnice, što vam modne fotografije danas govore?
Moda mi je oduvijek bila nešto čudesno: poligon za igru, kreaciju, pričanje priče, kao i svaki kreativni medij. No problem je u tomu što su brzina, masa, količina koje korespondiraju ovom fenomenu uništile čar i bajku pa se sve vrti oko vidljivosti, a ne virtuoznosti. A to znači da danas u modi često dominiraju nepotrebno drečavo i začudno (ne brkati s čudesnim), razni aktivizmi, posvemašnje izbjegavanje ljudskosti i emocije, a po novomu i potpuni izostanak čovjeka iz procesa. No možda me najviše boli nedostatak emocije. Forma, forma, forma i samo forma, a dubina i sadržaj ostali su u prošlosti.
Kakve ste osjećaje željeli uloviti u Storybook modnoj priči ‘Tango ispod oblaka’?
Budući da je okosnica snimanja bio poljubac, željela sam da modeli bude pravi par, a ne glumljeni. Za tango kažu da je tužna misao koja se pleše, plesači drže glave okrenute jedno od drugoga i krećući se plesnim prostorom, stvaraju snažnu tenziju, poput iščekivanja prvog poljupca. Toplo-hladno, udaljenost-blizina, pun-prazan prostor, tenzija-puštanje i na kraju poljubac. Nadam se da sam nešto od tog fluidnog i tako živog osjećaja prenijela čitateljima ljetnog izdanja Storybooka.
Pročitajte više na stranicama novog Storybooka koji se nalazi u prodaji na svim kioscima.
PROSLAVITE BLAGDANE U WONKINIM SLATKIM APARTMANIMA U NEW YORKU I LOS ANGELESU: Savršen bijeg u raj slatkiša kultnog lika
DIVLJI ZAPAD S POTPISOM PHARRELLA WILLIAMSA: Zavirite u Louis Vuitton svijet kauboja i američkih dendija, vrijedi pažnje
ODLIČNO RJEŠENJE ZA URBANE GUŽVE I GRADOVE BUDUĆNOSTI: Upoznajte zanimljiv koncept mini električnog dostavnog vozila
CIPELE I ČIZME SAVRŠENE ZA SVAKI BLAGDANSKI PARTY OUTFIT: Sada je pravo vrijeme da prošetate u šljokicama i metaliku
5 POGREŠAKA U UREĐENJU INTERIJERA KOJE ODAJU JEFTIN DOJAM: Lako se isprave, a čine veliku razliku