Decidiranog sam stava da je greška super. Ona neka mala, jedinstvena, posebna, svoja, stilska, ljepotna. Bilo koja. Jer - errare humanum est. Griješiti je ljudski. No što se događa/dogodi kad greška postane no go, kad je vidno starjeti smrtni grijeh, kad sve mora biti ispeglano i ufino – od košulje do vina, od lica i vrata, dekoltea i celulitisa pa sve do tekstova u novinama? Egzistencijalno je pitanje danas što je ljudskost, što su mane, što su greške... i čine li one ljude ljudima? I kreativnost kreativnom.
Error.error.error... kome se to nije dogodilo i tko se nije prestravio neka se javi. Te zastrašujuće riječi sigurno su se pojavile na nekom od mnogih ekrana u koje svakodnevno buljimo. Uh! Vjerovali ili ne, ja sam oduvijek, još u ono pradavno, analogno doba, bila pomalo opsjednuta sitnim greškama. Možda OKP, možda priroda horoskopske Djevice, možda odgoj, možda karakter, doista nemam pojma. Sjećam se samo da su me još u ta vremena dok su dinosauri hodali zemljom, kad sam radila u legendarnoj ženskoj reviji Svijet, a novine se stvarale na “regalu”, slali na subotnja dežurstva jer sam a) bila najmlađa i b) jer su znali da ću ondje bez problema na vrijeme uočiti svaki tipfeler, svaku pravopisnu ili slagarsku pogrešku.
Premda kratkovidna, svaku sam i vidjela i “prijavila” pa su zaposlenici tiskare čupali kosu čim bi načuli da opet “na regal” dolazi “ona mala Muzaferija”. Well, what can one do? Ne može čovjek uvijek i svagdje biti dobrodošao. ;) No istodobno s uočavanjem nedovoljno uredno složenih papuča ili šlampavo počupanih dlačica na licu, neravnina na plahti ili, pak, nedovoljno geometrijski poravnatog escajga (bešteka ili jedaćeg pribora) na stolu i, jasno, svih mogućih pravopisnih grešaka i zatipaka te svih manjih ili većih nepravilnosti u svijetu koji nas okružuje ja ih, kad bolje razmislim, zapravo – obožavam.
Možda ste negdje naišli na epizodu koja je ušla u modnu legendu, a u glavnoj je ulozi grandiozna “majka” svih velikih modela prošlosti, vlasnica Ford Modelling agencije Eileen Ford. Njoj, koju sam imala čast i sreću upoznati, pa i družiti se s njom i suprugom Jerryjem te kćeri Katie, naklon do poda u svakom smislu. Profesiju modela u to vrijeme (pa i sada) sa svih strana percipiranu kao problematičnu i rubnu posve je umila i glumila majku svim svojim djevojkama iz agencije čuvajući njihov moral i istodobno gradeći svoj besprijekoran ugled. A čuvena epizoda koju sam zauvijek zapamtila i zavoljela kaže da je angažirala kasnije slavnu manekenku i model, predivnu Lauren Hutton usprkos tome što je nitko tada nije želio jer je nisu smatrali dovoljno lijepom. Naime, kad je Lauren početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća stigla u New York, u većini su joj agencija rekli da je “prestara” (22) i, još gore, da ima razmaknute prednje zube, što je bila neoprostiva estetska mana. Jer – sve je moralo biti idealno, proporcionalno. Bez errora. Bez grešaka. (Bezgrešno?)
Na ponekim je snimanjima, doduše, ipak prošla, ali gap među “jedinicama” morala je ispuniti mrtvozornikovim voskom (ne, ne želim ovo ni pisati, ni čuti, ni zapamtiti, ali je točno, uh!). A onda je upravo zbog te svoje nesavršenosti i “greške”, tog “glitcha” u njezinoj inače perfektnoj vanjštini postala ono što jest - poznata, posebna, neponovljiva, jedna i jedina. Prst svima pokazala je Lauren, ali ponajprije je to učinila Eileen Ford koja ju je angažirala i promovirala, a u čijoj su agenciji stasale zvijezde modellinga i manekenstva koje se pamte do danas: Christie Brinkley, Veruschka, Jerry Hall, Ali MacGraw, Brooke Shields, Candice Bergen, Suzy Parker, Carmen Dell’Orefice, Jean Shrimpton... Ali i naša, kao mlada nedostižno lijepa Korina Longin. A Eileen? E, ona je bila upravo ono što svaki pravi esteta mora biti: pravo i nepogrešivo oko sokolovo za ljepotu. Znala je prepoznati ono što je nazivala “faktorom X”, dakle “ono nešto” (posebno) i otkriti ima li netko to nešto. A to je, zapravo i upravo, ona neka sitna mana koja sve čini baš onakvim kakvo treba biti. Prava ljepota uvijek ima “greškicu”.
Što bi bila Twiggy da nije bila sitna i “premršava”, što Amber Valletta bez pjegica, što Kate Moss da nije bila “preniska”, što Ed Wood da nije bio najlošiji od najlošijih redatelja, a zapravo u svojem opusu predivan i tako autentično trash. Ili kič. Ili štogod. Moj magistarski rad bio je posvećen upravo njemu, redatelju čije su greške postale legendarne i koji je (nadam se ponosno) nosio titulu najgoreg redatelja. Decidiranog sam stava da je greška super. Ona neka mala, jedinstvena, posebna, vlastita, stilska, ljepotna. Bilo koja. Jer - errare humanum est. Griješiti je ljudski.
No što se događa/dogodi kad greška postane no go, kad je vidno starjeti smrtni grijeh, kad sve mora biti ispeglano i ufino – od košulje do vina, od lica i vrata, dekoltea i celulitisa pa sve do tekstova u novinama? Egzistencijalno je pitanje danas što je ljudskost, što su mane, što su greške i čine li one ljude ljudima? I kreativnost kreativnom. Ako se mene pita, potpuna perfekcija je nezanimljiva, dosadna, sterilna, redundantna, neplodna i uzaludna.
Netko će reći, a ja ću napisati i priznati da u mojim FB objavama, a i tekstovima (žale se lektori - kad ih i ako uopće ima) – često sve vrvi tipfelerima, tipićima iliti zatipcima (dok je pravopisnih i gramatičkih greškica nešto manje). Disgrafična sam, oujes, što AI ne može biti. A-ha! E, tu sam te čekala, Google Translatoru i umjetna “inteligencijo”! Tvoj stil ipak nikad ne može biti moj, čak ni da prepisuješ. Jer, sorry, štoooooo da radim (ovo piše ljudska ruka pa stoga ovih nekoliko “o”) kad sam postala disgrafična pa nakon što napravim sijaset grešaka, ipak ih ne uočavam te ni nakon deset čitanja jednostavno ih ne vidim. Eh, što bi se sad radovali oni slagari Svijeta. Ali kasno je sad za radost, sve je bez greške (osim kad nije). A to je, vjerujte, baš najbolje. Googleov algoritam koji nam posvuda na internetu nudi sadržaj koji nam se jednom svidio i lajkali smo ga, a sve su to varijacije na istu temu, ne nudeći ništa novo što bismo možda trebali ili željeli vidjeti - mi je odbojan. Kao da smo upali u istu petlju. A ja bih radije upala kroz rupu u koju je upala Alisa. Pa bih vidjela sva čuda svijeta. I onkraj. Od Kraljice srca do Bijelog zeca i Cerigradske mačke...
Navodno i algoritam Tindera nudi uporno korisnicima varijante prvog svajpanog dečka ili curu. Hej, pa što će mi on/ona kad sam već odsvajpala dalje? Dajte nešto novo i meni adekvatnije i bliže! Jer, gle, ako ga nisam htjela prvi puta, neću ni drugi, treći i tako dalje. Potiho me veseli da neki dizajneri, poput naše Marije Kulušić, koketiraju s poderanim tkaninama, mrljama, neurednim rukopisom, dekicama. I zbog održive mode, ali čini mi se i zbog unikatnosti ručno netoksičnom bojom obojenih haljina i sakoa od prastarog lanenog platna. Radije bih platila više za jednostavni uradak “počupane” vestice Nataše Mihaljčišin, nego neki industrijski u milijun komada napravljen pulover bez greške. Ili whatever. Ima tu možda i nostalgije jer je na tragu poderanog jeansa kakav sam i sama nosila kad sam imala manje godina i kilograma ili pre-loved komada koji su osobnošću (i ljubavlju) bivšeg vlasnika dobili, a ne izgubili na kvaliteti i vrijednosti.
Čini se da se dodir ljudskosti ipak traži jer zasad smo mi ljudi ipak još kreativniji od AI-ja. Imamo taj neki nered u glavi koji ni dugotrajne meditacije ne mogu pospremiti. Ljudski um je sposoban za takvu zbrku u kojoj je apsolutno sve nemoguće, ali i snovitu situaciju u kojoj ništa nije nemoguće, a sve, pa i najnemogućije je – moguće. Legendarni povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ješa Denegri je govorio: “Dosljedno razvijaj grešku i dobit ćeš savršeno djelo.” I umjetnici danas nerijetko stvaraju djela koja u sebi imaju ugrađen koncept razbijenog i uništenog, a možda zato AI programi već rade na tome kako u tekstove unijeti šum (kao zrno iz analognog doba fotografije preslikano na digitalnu) da bi se što više približio ljudskom stilu pisanja. A i neki koreografi namjerno stvaraju plesne predstave s greškama.
Čini se da je na istom tragu bio i američki koreograf i baletni majstor Jerome Robbins kada je prije tri godine u Bečkoj državnoj operi predstavio plesnu točku “When Ballet goes Wrong”, a u kojoj su greške plesača (ispadaju iz takta, zaboravljaju pokrete, stoje na pogrešnome mjestu) dovedene do savršenstva. Naravno, glazbena podloga je bila vrlo inspirativna – Chopinov valcer “Mistake” u e-molu. Najljepši dio baleta je trenutak kada jedan od plesača mrvicu pogriješi, drugim riječima – kada se dogodi onaj glitch koji te nakratko vrati u stvarnost i osvijesti koliko je zapravo puno truda, discipline, napora potrebno kako bi se dočarala ta fantazija. Jer tek tada možeš pojmiti koliko je balet veličanstvena umjetnost.
Nešto kao da te netko malo bocne u ruku, tek toliko da te uvjeri da ne sanjaš, teoretizirao je nekad jedan moj prijatelj, pasionirani ljubitelj baleta koji se davnih dana i sam okušao u suvremenom plesu. I doista, evo nam danas komada “When Ballet Goes Wrong”, genijalno duhovitog baletnog djela istodobno. Neprestano se i nesvjesno zapitkujemo kako će nam biti s umjetnom inteligencijom kad ona još više uzme maha? Hoće li nam pomoći da budemo brži, bolji, pametniji i ljepši? Ili je sve to zastrašujuće i – doslovno i preneseno – nehumano?! I sad, trebamo li se kao Philip K. Dick u knjizi “Sanjaju li androidi električne ovce”, koja je postala legendarni film “Blade Runner”, pitati o humanosti. I kako? Rick Deckard sa svojom električnom ovcom sanja o tome da si priušti pravu životinju, no za to je potrebno mnogo para pa on, lovac na ucjene koji ubija odbjegle androide, prihvaća zadatak da “povuče” skupinu odmetnutih androida novog, vrlo opasnog tipa Nexus-6. Jao, androide...
Trebamo li ih se bojati, trebamo li ih željeti, jesmo li već sad kiborzi (imamo implantate u ustima, nove leće u očima, silikone u grudima, hijalurone tko zna gdje...). Za razliku od Isaaca Asimova, čiji su roboti uglavnom bili stvorenja čiste logike i preciznog funkcioniranja, Dickovi su umjetni ljudi - ljudi. Stvoreni od plastike i metala, ali i krvi i mesa pa ni oni sami često ne shvaćaju ili ne žele prihvatiti da su umjetni, ne žele priznati da su ma u čemu lošiji od “pravih” ljudi. Kineski filozof iz 4. stoljeća Čuang Ce razmatrao je ideju o tome sanja li da je leptir ili pak leptir sanja da je Čuang Ce. “Sada ne znam jesam li čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji sanja da je čovjek? ” Dok sanja, ne zna da je to san. Tek kad se probudi, shvati da je sanjao. Tako i nakon velikog buđenja shvaćamo da je ovo veliki san, govorio je, a kasnije je to parafrazirao Stoppard naslanjajući se na Shakespearea u svojoj drami “Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi”.
Svjesna sam da sam u životu često griješila i još uvijek griješim. A opet, sve bih ponovila. Kao đaci ponavljači iz grešaka učimo. Ponekad tek iz drugog, trećeg puta. Nekad brže, nekad sporije. Ponekad učimo na tuđim, češće na svojim pogreškama. But, who cares... tu smo i da griješimo. Sjećate se kraja filma “Neki to vole vruće”? Tony Curtis i Jack Lemmon odlaze brodom u bolju budućnost. Tony s Merlinkom, a Jack, well, s onim starim milijunašem. A kad stari kaže Lemmonu da će se vjenčati i da će njegova “mlada” nositi vjenčanicu njegove majke, ovaj mu, zgrožen, odgovara: “Ali ne mogu.” “Pa zašto ne?” “Nisam građen kao ona.” “Nema veze.” “Ali, ne mogu.” “A zašto ne?” “Moram ti priznati: nisam prirodna plavuša.” “Nema veze.” “Ali ja NE MOGU.” “A zašto?” “Moram ti reći, ja pušim! Imam užasnu prošlost. Ne mogu imati djecu.” “Sve to nije važno.” I na kraju, kad mu ponestaje argumenata, Lemmon kaže: “Ali ja sam muškarac!!!” Na što mudri milijunaš odgovara: “Nitko nije savršen!” Sladak je grijeh (i Lepa Brena je to lijepo govorila. I znala.).
A ja bih dodala sve što nema error je – horor!