Vodimo vas na jedinstveno putovanje: Boje, mirisi, okusi i nemilosrdna ljepota peruanske Amazone

Noć nigdje nije ovako tamna, gusta i mistična kao u šumama Amazone. Desecima kilometara uokolo nema struje pa tako nit ikakve rasvjete. Guste krošnje nepregledno visokih stabala ne daju ni ono malo mjesečeve svjetlosti da se probije do masivne, duboke grdosije od rijeke. Ericson, naturalist, kako ovdje nazivaju čuvara nacionalnog parka i službeno obučenog vodiča, posjeo nas je u mali brzi čamac i s ručnom svjetiljkom na pramcu pojurio u noć. Krikovi nepoznatih životinja odzvanjali su čas daleko pa neposredno u blizini. Čulo bi se pucanje i pad teških grana na tlo ili u vodu.

Kroz pljuštanje valova čamca, far Ericsonove svjetiljke otkrivao je krupne oči kajmana koji bi znatiželjno podizali glavu iz mutne vode. Na dugim granama svijenim do vode ležale su goleme zmije čekajući noćni plijen. Ispred mene je sjedio stariji par Amerikanaca koji su s knedlom u grlu slušali Ericsona i promatrali živu i surovu prirodu oko nas. Gospođa iz New Yorka uvukla se duboko pod kabanicu nalik ponču i prestravljeno stisnula bliže suprugu.

Naravno da je iznenada počela snažna kiša. Ispod nepropusnih kabanica slijevao se znoj niz naša leđa jer je temperatura i vlaga još uvijek bila relativno visoka, a neočekivani pljusak je zapravo ovdje vrlo očekivan što smo iskusili u svim narednim danima.
U jednom trenutku, otprilike nakon dva sata vožnje duboko u prašumu riječnim rukavcima Amazone, Ericson je stao i ugasio motor čamca. Tiho je prošaptao, ''ne radite sad ništa, sjedite sami sa sobom i nekoliko minuta slušajte ove prekrasne zvukove jer u amazonskoj prašumi nikad nema tišine''.

Najglasnija tišina ikad

Bila je to ipak najljepša i najglasnija tišina ikad. Teška, debela tišina prošarana kišom koja je odzvanjala po rijeci i krošnjama. Čule su se razne ptice, majmuni, šuma je komunicirala međusobno kao da je špica dana. Možda smo tek tada zapravo postali svjesni da se nalazimo daleko od ikakve civilizacije, satima udaljeni od prvog sela, u najvećoj prašumi na svijetu, opasnoj i nepredvidivoj, a opet, neki ugodan mir i nepatvoreno čista melodija divljine uvukla se u nas.

Odjednom, klopot motora i smrad benzina prekinuli su ovu meditativnu atmosferu i pojurili smo nazad ka našem hotelu/brodu.
Nalazimo se u peruanskom dijelu amazonske prašume, nekih 4-5 sati vožnje brodom od Naute gdje smo se ranog poslijepodneva ukrcali na prvi riječni Relais&Chateaux brod- hotel, Delfin III. Vrlo komforan brod s 5 zvjezdica, prostranim loungeom, iznenađujuće dobrim barom i divnim sobama. Činio se poprilično kontrastan u poredbi sa surovom prašumom u kojoj se nalazimo.

Život na i uz Amazonu

Nekoliko mjeseci ranije, u Rio de Janeiru, upoznao sam jednog od najpoznatijih chefova Latinske Amerike, Peruanca Jaimea Pesaquea. Njegova restoranska perjanica Mayta godinama se smatra renomiranim i specifičnim po svom konceptu. Na meniju Mayte nalazi se paiche (najveća amazonska riba), piranje, širok spektar voća, povrća, korijenja, biljaka, cvjetova i štošta drugog iz amazonske prašume. Jaime je u stalnoj potrazi za novim dobavljačima i farmerima iz amazonske prašume pa sam mu se pridružio na putu gdje smo u Limi sjeli na avion za Iquitos.

Nakon dva sata leta stigli smo u pakleno vruć i ljepljiv grad gdje nas je dočekao autobus kojim smo se naredna 3 sata vozili do luke Nauta. Tu smo se ukrcali na Delfin III i krenuli dalje prema Pacaya Samiria rezervatu. Rijeka Amazona se smatra najdužom na svijetu sa svojih 6800 km. Ima oko 1100 pritoka i rukavaca, a u Atlantski ocean svake se sekunde ulijeva oko 200 milijuna kubičnih metara vode. U samoj rijeci nalazi se oko 1500 poznatih i 1000 još uvijek nepoznatih vrsta riba i riječnih stvorenja. Područje oko rijeke Amazone nazive se Amazonija, amazonska prašuma, i čini preko 25% svih šuma svijeta. Amazonska prašuma proteže se na čak 9 država; Peru, Brazil, Boliviju, Kolumbiju, Ekvador, Venezuelu, Gvajanu, Francusku Gvajanu te Surinam.

Naš brod-hotel plovio je mirno i gotovo nečujno. Valova nije bilo. „Vanjski zid'' moje brodske kabine bio je sav u staklu tako da me ranim jutrom budio zvuk ptica i životinja, a zatim pljeskanje i glasanje ružičastih dupina. Naime, u Amazoni ih je baš puno, nešto manje nađu se i sivi dupini, no one ružičaste smo neprestano sretali.

Ponuda hrane na brodu kao i kvaliteta namirnica bili su vrhunski. Prvo smo zavoljeli aji charapita, ukiseljene žute, okrugle papričice koje se jedu uz sve. Stavljali smo ih za doručak u kajganu, za ručak u ceviche, ali i u juhu, pire od raznih gomolja te piletinu u umaku. Voće je ovdje savršeno ukusno, kao i u većini Latinske Amerike. Kao glavno jelo najviše dobrih reakcija izazvao je juane, jelo od riže i piletine sa začinima, tvrdo kuhanim jajem, sve zajedno kuhano u okruglici omotanoj lišćem bijao. Rižu ponekad zamjene sa cassavom. Kušali smo i tacacho, tradicionalno jelo koje se radi od kuhane ili pečene plantana banane koja se zatim zdrobi te pomiješa sa pečenim komadićima svinjetine ili chorizom i rižom. Osobno, možda i najomiljenije lokalno jelo bio je pileći chicharrón s crvenim lukom i sokom svježe cijeđene limete.

Jutro je bilo sparno, nebo vrlo kontrastno prošarano oblacima, visjelo je na kišu. Osim pojačanih padalina tijekom veljače i ožujka, vrijeme je ovdje više-manje stalno isto. Dnevna temperatura od 25 do 35 stupnjeva, svakodnevni pljuskovi, visoka vlaga, sunce. Naši lokalni vodiči upozorili su nas da ovih dana pijemo veće količine vitamina B jer navodno se tako preventivno štitimo od komaraca. Uz redovito korištenje repelenata moram priznati da sam se kući vratio bez ijednog uboda.

Lov na piranje

Uz dva domorodca čamcem smo toga jutra otišli u ribolov. Pogađate, na piranje. Piranje se drže obale, uglavnom u sjeni drveća i doista su brze i proždrljive bacite li im komadić mesa. U sat vremena ulovili smo ih punu kantu. Velike smo bacali nazad, a male ostavili za ručak. S obzirom da piranja ima puno kostiju, one veće nisu pogodne za čišćenje a manji primjerci se prže i jedu u cijelosti. Nakon uspješnog ribolova, naš je vodič predložio da se okupamo u rijeci. Istoj onoj gdje smo prije 5 minuta čupali udice iz ogromnih zuba krvoločnih piranja.

Kaže ne brinite, piranje ne idu u dublju vodu i boje se ići dalje od obale. Osim toga, ne krvarite li, neće vas napasti. Sumnjičavo smo ga gledali, no za to vrijeme moj mađarski kolega Andras već je skočio u vodu dok smo mi promatrali razvoj situacije. Rijeka je bila relativno topla i svi smo se živi i cijeli vratili na brod.

Šamansko iskustvo

Chef Jaime povremeno se priključio kuharskom timu broda u pripremanju večere, dok smo mi popodne proveli odlaskom u Pacaya Samiria National rezervat, gdje smo posjetili šamanku Carolu. Ona se već godinama brine za lokalne stanovnike koji žive razbacani po prašumi, često udaljeni i nekoliko sati vožnje čamcem. Plaha, povučena Carola, nakon nekoliko minuta očitog promatranja i adaptacije na neobične strance, započinje pričom o biljkama kojima liječi određene bolesti, ubode, porezotine te pojašnjava svoju ulogu kod poroda žena. Imala je tek 14 godina kada je njezin djed u snu vidio sjajnu zvijezdu iznad njezine aure i spoznao da ima dar šamana. Za vrijeme transa starog, sad već pokojnog šamana, tri su osobe bile izabrane da krenu u proces inicijacije, što je značilo osam godina života i učenja u prašumi. Među njima je bila i Carola. Jedan je muškarac odustao nakon dvije godine, a drugi u zadnjoj godini kad je stari šaman tražio da ubije njegovu kćer kao dokaz privrženosti što je ovaj odbio.

Navodno je to bio samo test, stari šaman to ne bi dozvolio, pojašnjava Carola, no htio je vidjeti koliko je mladić spreman daleko ići. A možda i ne. Ljudi su ovdje strašno praznovjerni te ujedno u svemu vide duhovnu simboliku. Tih je osam godina jela samo ribu i plantana banane, bez soli, bez šećera, alkohola, seksa, post od 8 godina uz svakodnevno preživljavanje i učenje. Pokazivala nam je chacrunu, halucinogeni napitak kojeg šamani piju kod posebnih obreda, infuzije korijenja i raznog lišća, smolu Zmajeve krvi, biljke koja navodno sadrži najviše antioksidanata na svijetu.

Razgovor s njom na Kukama Kukamiria jeziku (uz prevoditelja) bio je više nego dojmljiv. Danas ima troje djece, muža koji se bavi rezbarenjem predmeta od drveta, i poznata je u cijeloj Amazoni kao “bijela” šamanka, iscjeliteljica i duhovni vodič. Crni i bijeli šamani su kao ying i yang, skloni dobru ili zlu no opet u neobičnoj sinergiji i komplementarni na specifičan način. Na odlasku nam je u dlan stiskom ubacila zrno huayruro ploda. Za sreću, kaže.

Prašuma, tarantula, boa i majmuni

Pod snažnim dojmom susreta s mističnom šamanicom Carolom odlazimo posjetiti jedno od rijetkih sela u blizini. Mjesto se činilo kao omanja komuna od nekoliko kućica u kojoj svi žive u složnoj zajednici. Zaboli vas srce kad ugledate straćare koje definitivno ne mogu odoljeti kišnoj sezoni i ekstremnim vremenskim uvjetima. Bez vrata i prozora, bez namještaja, bez pitke vode, struje, oslonjeni na vlastite sposobnosti lova u rijeci i prašumi. Djeca su nam prilazila puna radosti, željna druženja.

Mi smo ih snimali svojim novim Iphoneima odjeveni u brendirane nepromočive šuškavce i šminkerskim čizmama gazili isto ono blato po kojem su oni bosonogi trčkarali i donosili nam svježe ubrane banane i marakuju. Pomislio sam na svoju djecu i različitost u kvaliteti i načinu života. Srce nam se steglo no njihova nas je radost i igra bila kao neka paralelna stvarnost. Jedan od domorodaca nas je zatim poveo u prašumu. Teško je i zamisliti što je prava prašuma ako niste nikad prije bili u njoj.

Ne postoji toliko obrasla i gušta šuma, toliko nepregledna, zahtjevna za krčenje i hod. Tu, na samo par minuta od njihovog sela, pred nama je gmizala 5 metara duga boa. Prilazili smo joj i fotografirali dok je na jednog Nijemca pala kao dlan velika tarantula. Naš vodič, domorodac, velikim ju je listom prebacio na sebe i poigravao se njome. Vidjeli smo ljenivce, brojne male otrovne žabe, pauke, više vrsta zmija, a srećom izbjegli susret s pumama kojih ovdje ima. Boje cvijeća i divljeg raslinja bile su nevjerojatne. Strogo nam je zabranjeno išta brati, a kamoli kušati, bez prethodne dozvole domorodaca. U trenutku kad smo uznemirili veću grupu majmuna morali smo otići jer su očito razljućeni našim dolaskom počeli bacati grane s 20-30 metara visokih stabala.

Jaime je za to vrijeme pripremio ceviche od 150 kg teške paiche. Kušali smo i one jutros ulovljene piranje, zatim sočan file riječnog soma koji se tradicionalno peče omotan u listu plantana banane. Sladoled od svježe ubranog egzotičnog voća i sve zajedno zaliveno s pisco sour koktelima.

Neopisivo lijepa priroda, surova, netaknuta, opasna i zavodljiva, srećom još uvijek krije i čuva raskoš brojnih namirnica od kojih smo samo djelić uspjeli upoznati i kušati.

Nevjerojatno iskustvo Amazone je putovanje koje svatko treba bar jednom u životu doživjeti.